Too young for...

Ljudi nam često govore kako smo premladi za nešto što volimo da radimo. Mnogi nam to govore i osuđuju nas zbog toga što radimo. Zar stvarno postoji potreba za osuđivanjem samo zato što smo po mišljenju nebitnih ljudi premladi za to? Godine su samo broj. Čuli ste to vjerovatno milion puta, ali to u većini slučajeva može da se prihvati. Ako se mi osjećamo spremno za nešto ili želimo da se bavimo nečim što nas u potpunosti privlači, zašto ne bismo? Zašto bi nam tu želju umanjivalo nebitno mišljenje drugih ljudi? Stvarno ne treba da se obaziremo na to. Možda neki drugi ljudi imaju drugačije mišljenje od mene, ali to je njihova stvar i ja nikoga ne osuđujem na osnovu drugačijeg mišljenja. Ali moram vam reći nešto, postoje i neke situacije u kojima rečenica godine su samo broj ne može da se prihvati. U ovom postu ćete pročitati moje mišljenje o tome za šta nam ljudi mogu reći da smo premladi, a za šta nemaju pravo da nam to kažu.

Prva stvar je hobi ili zanimanje. Ne mogu reći zanimanje jer sam ja još uvijek u osnovnoj školu, ali možda su neki čitaoci stariji od mene i bave se nečim. Uzeću za primjer fotografisanje. Ono je moja velika ljubav, obožavam da fotografišem i to možete vidjeti na mom instagramu. Ja za sad fotografišem telefonom, ali tata mi je obećao da će mi kupiti fotoaparat ove ili sledeće godine. Kada su to čule određene osobe odmah su krenuli da vrijeđaju, što sam mogla i očekivati pošto ih poznajem već duže vrijeme. Govorili su mi kako sam premlada i da mi fotoaparat uopšte ne treba, da mogu da fotografišem i sa telefonom i da je to za moje godine sasvim dovoljno. Nisam se uopšte obazirala na njihovo mišljenje jer me nije ni zanimalo. Ako ja želim da fotografišem sa trinaest-četrnaest godina to ću i da uradim, oni mi to ne mogu zabraniti. Naravno da neću postati profesionalni fotograf jer nisam punoljetna, ali voljela bih da se u budućnosti bavim profesionalnom fotografijom. Još kao mala sam gajila ljubav prema tome, isto kao i prema pisanju. Kad sam bila veoma mala imali smo neki fotoaparat, ali mama mi je rekla da se pokvario. Kasnije ga više nikad nisu kupili iako su znali koliko volim fotografiju makar ju nisam ja izradila. Ali tata mi je obećao da će ga kupiti kad bude putovao u inostranstvo. Želim da kažem da za ono što volite i što vas ispunjava nikad nije rano, a ni kasno.

  

Ista stvar je i sa blogom. Ja još uvijek nisam nikom rekla za blog, a to nikako nije dobro. Razlog je strah od osuđivanja. Znam da bih trebala reći roditeljima da imam blog jer bi mi oni sigurno pružili podršku, ali ja jednostavno to još uvijek ne smijem da uradim. Jednom će doći dan kada će i oni saznati, kao i moji prijatelji. Ako imate želju i volju da otvorite svoj mali onlajn dnevnik uradite to. Nemojte misliti da na to kako će vas drugi ljudi osuđivati zbog godina. Hejtera uvijek ima i uvijek će biti, ali oni su stvarno nebitni. Znaju samo da hejtuju, a sebe ne smiju ni da pogledaju. Ponavljam još jednom, za ono što volimo nikad nije rano. Zapamtite tu rečenicu. Prelazim na sledeći primjer, a to su ljubavne veze sa jedanaest ili dvanaest godina. Na neki način ovo podržavam, ali tri četvrtine mene to ne podržavaju. Zamislite da imate jedanaestogodišnju kćerku ili sestru i da je ona u vezi sa nekim dečkom, bolje reći dječakom. Sigurno vam ne bi bilo drago zbog toga. Veze sa jedanaest i dvanaest godina nikako ne podržavam, i mislim da se i vi slažete sa mnom. Ali ni ja sama ne znam šta da mislim o vezama sa trinaest i četrnaest godina. Tada smo već malo zreliji i u pubertetu smo, te nam hormoni rade. Često se zaljubljujemo i to je normalno. Ako se ne osjećate spremno nikako nemojte ulaziti u vezu. Pred sobom imate čitav život i sigurno ćete naći dečka kad budete stariji. Ako se ipak osjećate spremno, uđite u vezu. To nikako ne može biti ozbiljna veza jer sa trinaest godina je to stvarno prerano, to je moje mišljenje. Zaključak je da je po meni veza sa trinaest godina moguća ako ste stvarno spremni za to.

I još jedan primjer o kome ću pričati su izlasci. Po meni su izlasci sa manje od šesnaest godina stvarno bespotrebni i to nikako ne podržavam. Nikako ne bi bilo lijepo da vam roditelji saznaju da ste se napili i da ste napravili neku glupost, a još ste maloljetni. Sačekajte, mladost je stvarno duga i sa šesnaest godina je po meni u redu da se izlazi ako to volite. Postoje osobe koje će radije ostati u kući i gledati film, a ja tako vidim sebe za nekoliko godina. Vjerovatno ću i izlaziti nekad, ali ne baš često. U mojoj školi mnogo dječaka koji su osmi i deveti razred puše. Ja ne vidim razlog za uništavanjem našeg tijela, a pogotovo sa tako malo godina. Oni nisu ni svjesni koliko su cigare štetne za naše zdravlje. Ja cigare nikad nisam probala niti ću ikad. Ne vjerujem da će me ikad taj otrov privući. Pušači neka se ne uvrijede, ali to je moje mišljenje o cigarama. I sami ste mogli zaključiti da ne podržavam izlaske prije šesnaeste godine i nadam se da mišljenje neću promjeniti. Nadam se da ste ovaj post pročitali do kraja, jer sam se baš raspisala. Imala sam želju da napišem jedan ovakav post, jer me stvarno nervira kad ljudi osuđuju nekog zbog onog što on voli samo zato što je premlad. Ne nervira me ovo u vezi izlazaka, ali kada je neki hobi u pitanju tad me stvarno nervira. Svako ima svoje mišljenje, i ja to podržavam. Ako vi mislite drugačije od mene, to je u redu. Napišite mi da li se vaše mišljenje razlikuje od mojeg, i zašto je to tako. Nadam se da vam se ovaj post svidio. :)

Instagram: @anjaxly

E-mail: anjasland@gmail.com