Malo o životu

Razmišljam o životu. Razmišljam o tome koliko vrijeme brzo prolazi, kao da sam juče krenula u šesti razred, a sada je vrijeme da se spremam za srednju školu. Razmišljam kako sve lijepo što se desi ostaje samo u našem sjećanju. Možemo uživati u dobrim stvarima samo dok se dešavaju, a kasnije nam ostaje samo jedno lijepo sjećanje. Isto tako je i sa onim manje lijepim stvarima, samo što u njima ne uživamo. One su tu da nas nauče nečemu i da iz njih izvučemo pouku koja će nam biti potrebna za budućnost. Vrijedi li onda truditi se biti srećan i optimističan kada ćemo na kraju svi umrijeti i nećemo imati ništa od te naše sreće? Mogu samo da zamislim koliko ljudi je sebi postavilo ovo naizgled glupo pitanje. Taj broj je pozamašan. I vi ste se sigurno barem jednom zapitali. A kako i ne biste?

Ponekad mi uopšte nije jasno šta je život. Stanem pred ogledalo, pogledam se i zapitam se ko sam ja, kako sam ja nastala. Kako je sve ovo moglo nastati ni iz čega. Kada i kako je zapravo svijet nastao. Razmišljam i kako bi bilo da se nalazim u koži nekoga drugoga. Ponekad se previše opterećujem ovakvim pitanjima, ali zanima me. Vrijeme će proći, mi ćemo umrijeti i naslijediće nas nove generacije i tako stalno. Pitam se da li će svijet ikada nestati, da li postoji nešto što može jednostavno rastaviti Zemlju na paramparčad. Šta bi bilo kada bi se to desilo? Postoje li životi na drugim planetama? Ja sam sto posto ubijeđena da postoje. Možda su oni napredniji od nas, a možda su kao mi prije par miliona godina. Ko zna šta sve postoji u svemiru. Vratiću se na ono pitanje, vrijedi li sav taj trud? Vrijedi li neprestano učiti radi dobrih ocjena i dobre budućnosti? Naravno da vrijedi. Iako će se sve na kraju završiti, vrijedi. Mi možemo da uživamo u svemu što volimo da radimo, da putujemo, čitamo, pišemo, kuhamo, plešemo... Čitala sam na internetu kako je mnogima cilj u životu da umru i da završe sa svim. Ne razumijem. Zašto ne bismo uživali u stvarima koje volimo kada već možemo? Knjiški moljci veoma dobro znaju koliko je lijep osjećaj uzeti knjigu u ruke i udubiti se u radnji. Tih nekoliko sati ili minuta ste uložili u nešto korisno i dobro. Vi možete da iznova i iznova ponavljate tu radnju. Kada dođe kraj sjetićete se koliko ste vremena uložili u ono što volite da radite. Sada bi neko možda rekao, a šta imam ja od tog sjećanja?

Suština ovog teksta uopšte nije da vi radite ono što volite zbog sjećanja, već da uživate dok to radite. Plesači znaju kako je divan osjećaj otplesati nešto pred publikom i dobiti veoma glasan aplauz. Ali onaj koji je prisiljen od sttane nekoga da se bavi plesom, njemu to nije divan osjećaj. Nikada, ali bukvalno nikada ne treba određivati nekome put. Roditelji ne smiju da gaze dječje snove. Pustite ih da rade sve što vole. Život je jedan. Neće imati nijedno lijepo sjećanje na djetinjstvo. Ustvari, ko zna šta se dešava sa čovjekom poslije smrti? Nadam se da ću jednom dobiti odgovor na sva ova pitanja koja sam postavila. Vi niste ni svjesni kako se ja nekad čudno osjećam kada pokušavam da se zamislim u nečijoj koži. Zamišljam kako ja izgledam dok neko priča sa mnom, kakvom osobom me ljudi smatraju. Ono što često mislim su i komentari drugih ljudi. Smatram da su mnogo nebitni, jer ta osoba će vas prokomentarisati te će nastaviti da živi po svom. I vi ste sigurno nekada nekoga ismijali, priznajte. Ja jesam i znam da to nije nimalo lijepo. Ali da li sam kasnije razmišljala o toj osobi? Naravno da ne. Stvarno me nakon dva minuta više ni ne interesuje. Ne znam zašto onda ljudi žive od drugih mišljenja. Samo se treba opustiti i biti svoj. Pogotovo socijalno anksiozni ljudi treba da se drže ovoga savjeta. Znam da nije lako izboriti se sa tom bolešću jer mislim da sam je i ja imala prije par godina, ali neki blaži oblik. Čitajte o tome na internetu. Ali na kraju sam shvatila da ne smijem tako da živim. Ne smijem da živim u strahu od toga šta će ljudi reći na ono što ja kažem. Ne smijem biti stidljiva. Život zahtijeva od mene da budem komunikativna. Sada me ne možete prepoznati. Osoba sam koja je shvatila koliko je to nebitno i izborila se sa stidljivošću ili socijalnom anksioznošću. Nisam ni sama sigurna šta je to bilo. Znači, budite milion posto sigurni da se možete riješiti toga, samo je potrebna borba. Ne odustajte. Život, to je za mene pojam koji nema definiciju. Svi mi imamo različiti pogled na njega, ali svi smo u neku ruku isti.

Ni sama više ne znam šta sam sve napisala u ovom postu. Možete da pročitate sve što je u jednom trenutku izašlo iz moje glave, sve ono o čemu razmišljam prethodnih dana. Nadam se da ne mislite da ste bezveze izgubili par minuta svog dragocjenog života čitajući ovaj tekst. :)

Instagram: @anjaxly
E-mail: anjasland@gmail.com