субота, 6. октобар 2018.

Čudan period

Devet mjeseci, tako dug period, ali zapravo meni se čini kao da je trajao poprilično kratko. Koliko je čudno ponovo pisati post, ponovo imati onaj osjećaj ispunjenosti tokom pisanja. Ne znam kako bih vam opisala koliko mi se život promjenio i koliko mi je falio ovaj osjećaj. Najveće pitanje koje možda sebi trenutno postavljate jeste gdje sam ja to bila i šta se sa mnom desilo. Ukratko ću opisati tih devet mjeseci koje sam provela bez bloga. Jedan period sam bukvalno prestala da pišem i čitam knjige, stalno sam gledala jednu određenu seriju koja me je toliko pogađala i stalno sam razmišljala o njoj. To je bilo otprilike u februaru ove godine. Zanemarivala sam školu i učenje zbog serije i stalno sam se osjećala kao da ja ne pripadam ovom svijetu. Ne paničite, nije to do serije, da je ona sad toliko božanstvena, već sam ja jednostavno bila u nekoj čudnoj i pomalo depresivnoj fazi tako da ni sama nisam znala šta me je snašlo. Tada sam i prestala da pišem na blogu, ne znam zašto vjerujte mi. Tada sam najviše pisala u svoj dnevnik i iskaljivala svoj bijes i tugu. Kako me je djelimično prošla ta faza, nastalo je proljeće i završetak osnovne škole, jej. Ubijala sam se od učenja i govorila sam sebi: ,,Sada će ljeto, strpi se, možeš ti to" i eto uspjela sam i da to prevaziđem, i prosjek mi je na kraju bio 4,86, very good. Inače kada dođe proljeće ja postajem pozitivnija i budem bolje raspoložena, a takav slučaj je bio i ove godine. Zašto tada nisam pisala? Da se ne lažemo, nisam imala vremena i nije mi se dalo. Prvo jer sam se pripremala za eksterno vrednovanje i usput učila i sve ostale predmete, i koliko se ja sjećam, tada nisam imala pretjerano mnogo inspiracije za pisanje. Objasnila sam vam to sve kroz storije na instagramu, ma da sam zaboravila da ih stavim u istaknute priče, a sada to ne mogu da uradim jer trenutno nemam mobilni telefon. I to je razlog što će neko vrijeme u mojim postovima biti slike sa interneta. Ja koja sam to vječito hejtovala, sada i sama to radim, jej. :) Ali, šta drugo mogu? Ne mogu smarati stalno brata ili roditelje da mi posuđuju telefon, a treba još i obrađivati slike. Ma nema veze, za sada slike sa interneta će biti sasvim okej.




Znači, stigla sam do proljeća. I, konačno, toga divnoga 31. maja završila sam svoje osnovno školovanje. Na našoj zajedničkoj prezentaciji, znate ono okupljanje na kraju, ja sam bila u fazonu zašto svi oko mene plaču i forsirala sam sebe da pustim koju suzu, ali nije išlo. Ja sam bukvalno jedva čekala da se rastanem od pojedinih ljudi. Bilo mi je žao zbog otprilike pet osoba, a ostali manje-više. Planirala sam i da posvetim jedan poseban post svom osnovnom školovanju i šta sam sve naučila kroz taj period. Nakon toga, došla sam kući, zavalila se u krevet i pomislila: ,,Ja sam završila osnovnu školu. Devet godina je prošlo. Da li je ovo moguće?". I tako su me neko vrijeme hvatale misli o školi i o svim tim ljudima iz nje, ali brzo sam prošla i tu fazu i nisam uopšte ni pomišljala na većinu njih. Jedna stvar koju ne razumijem jeste kako možeš da prođeš pored mene bez ikakvog pozdrava, a proveo si sa mnom devet godina. Ali, to je ionako tvoja sramota, a ne moja i ne zabrinjava me mnogo što ću provoditi vrijeme bez tebe. Dobro, dalje, upis u srednju školu. Jao Bože, kada se samo sjetim svoga radovanja povodom toga što upisujem gimnaziju. Da vam se ovdje ne jadam, napisaću post o polasku u srednju školu gdje ću vam sve iskreno sročiti u jedan post. Radujte se ljudi. :)  Sljedeća zanimljiva stvar koja mi se desila jeste svađa sa jednom meni veoma bliskom prijateljicom. Šta se sve izdešavalo, bolje da vam ne pričam. Samo ću reći da sam ovog ljeta shvatila kakve su neke osobe i pod kojom maskom su se krile. Također sam shvatila ko su mi pravi prijatelji i kome mogu da se povjerim bilo kada i ko me apsolutno nikada neće izdati. Takvih osoba je jako malo, ali je veliko bogatstvo pronaći ih i zadržati. Usput, ta osoba sa kojom sam se posvađala je izvrijeđala moju prijateljicu i ja sam jednostavno poludila. Nemaš pravo ništa da kažeš o njoj jer je ona čovjek za razliku od tebe. Cijelo ljeto sam provela bez tebe i u nekim trenucima sam uhvatila sebe kako mi fali naše druženje, ali sam rekla sebi kako ne smijem to dopustiti. Sada tek vidim koliko mi je život bez te osobe ljepši i koliko nisam pod određenim pritiskom zbog nje. Trebala sam ranije da shvatim kakva je. Jednostavno ne mogu više da pričam o ovoj temi i nemam potrebu, tako da ćemo nastaviti sa daljim opisom moga veoma zanimljivog života. :)




Ne znam da li napominjati još jednu pogrešku koju sam učinila ovog ljeta. Ne, neću da se prisjećam, jej. Uglavnom, ljeto sam provela poprilično dobro što se tiče društvenog života. Najviše vremena sam posvetila druženju sa prijateljima i dobrom provodu. Pod provodom ne mislim na izlaženje po klubovima i opijanje, već kvalitetno provedeno vrijeme sa isto tako kvalitetnim osobama. A i izašla sam u klub par puta, priznajem, ali to nije baš u mom stilu ako ćemo iskreno. Mislim zna biti i zanimljivo, rasplešem se i dobro se provedem, ali ja ne mogu da izlazim jako često. Vjerovatno se jednom zasitim dovoljno za dugo vremena. Ja sam više tip osobe koji će se sa prijateljima družiti kroz šetnje gradom, gledanje filmova, serija, organizovanje kućnih partija. Ove godine nisam išla na more, ali sam dosta vremena provodila na bazenima jer to je kao neka zamjena za plažu, tješiću se. Zašto nisam pisala ljeti? Imala sam malo više inspiracije, but isto me je mnogo mrzilo da bilo šta radim. Tako mogu opisati bukvalno čitav ovaj period od februara pa do danas. Ne da mi se. Te četiri kratke riječi opisuju mojih devet mjeseci života. Ne želim ikome od vas da vas ovo snađe. Nećete imati volje ni za šta i stalno ćete govoriti sebi kako ćete to uraditi, ali taj trenutak nikada neće doći. Ovo sve vam brutalno iskreno govorim. Nije mi se dalo da čitam knjige, da učim, da crtam. Sve sam to radila jako rijetko. Nisam ovo očekivala od sebe vjerujte mi. Prošle godine sam bila totalno zainteresovanija za sve. Sve me je interesovalo i većinu stvari sam htjela da radim. Ali došlo je vrijeme da stanem na kraj ovome. Ja više ovako ne mogu da izdržim. Ubija me to što se stalno žalim kako ništa ne radim korisno u životu osim što slušam muziku i tugujem. Nije lako promjeniti svakodnevnicu. Moraš to baš, baš snažno da želiš. Ja znam šta mene u životu ispunjava i to želim i da radim. Svakoga dana ću biti sve upornija i upornija da vratim onaj osjećaj koji me je ispunjavao nekada. Uspjeću ja to, uspjeću da vratim onu  staru osobu. 




Jesen je stigla, lišće opada, sve se polako mijenja. Mijenjam se i ja. Počinjem ponovo da pišem na blogu, slušam bolju muziku, redovnije učim i radujem se sitnicama. Polako se vraćam sebi i počinjem više da obraćam pažnju na to kako se ja osjećam. Neću dopustiti da izgubim volju za životom u godinama kada treba da mi bude najljepše. Budite i vi srećni. Živite. 

3 коментара:

  1. Ah, znam kako je to kad ti se ništa ne da, i ja sam imala jednom taj period. U svakom slučaju, želim ti dobrodošlicu natrag na blog! Jedva čekam nove postove *o*

    NOVI POST -> Peany

    ОдговориИзбриши
  2. Ovaj dio u kojem opisuješ kako su svi plakali oko tebe, a ti samo gledaš... Yeah, i ja sam takva bila pred 3 i po god tako da te razumijem. Jedva sam čekala otići iz osnovne. Ovo si tako lijepo napisala i to kako ti se ne da i sve, well i to razumijem. Čekaju me upisi na faks i sama poanta da moram izabrati ono čime ću se baviti do kraja života i sve me deprimira, ali manje bitno. Veselim se tvojim novim postovima i sretno.:)❤️

    sretnisanjar.blogspot.com/2018/10/povratak-tvoja-prica.html

    ОдговориИзбриши
  3. Great post dear ! You have a nice blog.
    I follow you can you follow me?
    www.guzelvekulturlu.com
    Kisses

    ОдговориИзбриши